NSRS

Poštovani predsjedniče, poslanici u Narodnoj skupštini i članovi Vlade,

Moram reći da mi nije bilo prijatno ovo druženje s vama i da mi je ovo jedan od težih dana u životu, ali nadam se da ću izdržati do kraja. Nisam pisao govor i molim da oprostite ako nešto propustim, nije mi prijatno.
Krenuo bih od problema sa usaglašavanjem Zakona o radu koji traje, kako je rekao i gospodin Belenzada, od 2010. godine i moram reći da smo mi, poslodavci, stoički podnijeli sve uvrede i sve ono što se dešavalo za ove godine, računajući da ćemo jednog dana doći do socijalnog dijaloga i da ćemo zajedno doći do ovog zakona o radu, što je očito bilo nemoguće. I pored naše želje i većine članova Vlade, i poslanika – da se dođe do dijaloga, to, jednostavno, nije moguće, i mislim da je jedino rješenje da se večeras, ili sutra, kad se već bude glasalo, donese neki Zakon o radu i da se nakon toga pristupi socijalnom dijalogu i da se dođe do boljih zakonskih rješenja, pošto mi sa ovakvim rješenjem nismo zadovoljni, zato što ima mnogo nedorečenosti, suprotnosti, itd. Ali, ovo je pomalo i razumljivo, s obzirom na to na koji način je nastajao ovaj zakon i zamolićemo vas da u narednom periodu pristupimo eventualnim izmjenama ovog Zakona o radu, naravno, poslije uspostavljanja socijalnog dijaloga i analize donesenih rješenja.
Mislim da je za ovakvo stanje prevashodno odgovoran Savez sindikata koji, i pored svih silnih muka, i naših i Vladinih, nije pristao da razgovara o ovome i smatram da će oni sigurno u budućem periodu snositi posljedice od strane svog članstva zbog takvog ponašanja.
Vlada je takođe, što se tiče nas, odgovorna, zato što je previše vodila računa o sindikalnim zahtjevima i mislim da se i do maloprije trudila da se uspostavi neki dijalog, ali to nije dalo rezultata, i smatram da bi bilo bolje da je u proteklom periodu kroz neke javne rasprave, razgovore sa pozicijom i opozicijom, sa stručnim licima, i došla do nekog boljeg Zakona o radu.
Smatram da za ovako „loš zakon“ najveću odgovornost snosi sindikat.
Najveći problem u ovom zakonu, što se tiče poslovne zajednice, je pogrešna poruka. Ono što nas već godinama vrijeđa je što su poslodavci postavljeni kao nešto najgore što se ovom društvu desilo i iz čitavog seta zakonskih odredbi mi iščitavamo da takav stav i dalje postoji. Znamo da dobar dio ljudi razumije to što mi radimo, znam da nije u pitanju ni dobra volja poslanika ni Vlade, ali, jednostavno, poruka prema građanima Republike Srpske ovakvim zakonom nije dobra.
Zakon je trebao da uspostavi zaštitu prava radnika, najniže plate, zaštitu prekovremenog rada, godišnjeg odmora, kolektivnog pregovaranja, sindikalnog organizovanja, a sve ostalo trebalo je prepustiti dogovorima i pregovorima socijalnih partnera. Ovakvim zakonom i stavovima u pojedinim odredbama, smatramo da je kolektivno pregovaranje ukinuto, i postavlja se pitanje kako će to izgledati u budućnosti. Moguće je da je u ovom trenutku zategnutih odnosa između poslodavaca i sindikata možda i dobro ovakvo rješenje, ali smatramo da na neki duži rok apsolutno nije prihvatljivo da ovakve odredbe ostanu.
Kroz nekoliko članova, ne bih ih sad nabrajao, mislim da je Vlada preuzela na sebe ingerencije u određenom smislu presuđivanja u odnosima između poslodavaca i radnika i da će se nekim odredbama pokušati ili bar ostaviti mogućnost da Vlada utiče na sve plate u Republici Srpskoj, tako da imamo odredbe o najnižoj granskoj cijeni rada itd. Sve to može na kraju proizvesti neke sukobe, u smislu da će svako ko bude htio imati veću platu ići u Vladu da traži da ga „zaštiti“ od poslodavaca, što opet mislim da nije dobra poruka prema svima nama.
Mi, Unija udruženja poslodavaca Republike Srpske, ćemo u nekom budućem periodu predložiti, da bismo spriječili situacije u kojima se danas nalazimo, da se rade kolektivni ugovori posebno za javnu upravu, a posebno za privredu, jer smo mi postali taoci situacije u kojoj jedan sindikat, većinski, zastupa javnu upravu i one koji su na budžetu, a drži kao taoce sindikate koji su u privredi. Sve to, na kraju, dovodi do loših odnosa između jednih i drugih i, u konačnici, radnike u privredi dovodi u podređen položaj. Sva ova borba za Zakon o radu je, na neki način, i borba za zaštitu prava radnika u privredi, odnosno pokušaj izjednačavanja njihovog statusa sa svim ostalim radnicima u Republici Srpskoj.
Kroz neke buduće izmjene, koje se trenutno vjerovatno ne mogu napraviti, treba pokušati uvesti bruto satnicu i da to bude osnova svakog daljeg obračuna plata, jer bruto satnica treba da preuzme sve ono o čemu se dugo pregovara i dogovara – radne dane za slavu, za rođendan, razne dodatke, jer takve odredbe izazivaju sukobe i otežavaju pregovore. Po nama, sindikat treba da se bavi pregovorima za najnižu platu, zaštitu radnika od zloupotreba, itd, a ovo ostalo mislim da je višak u zakonu i da bi ovaj zakon u budućnosti trebao da završi na nekih 120-150 članova, a ne sadašnjih 280.
Važno je reći da ćemo svi zajedno, i mi, poslodavci, i vi, imati problema u budućnosti zato što su „radnička prava“ iz ovog zakona značajno drugačija nego u Federaciji BiH i siguran sam da ćemo vrlo brzo razgovarati, kao što smo razgovarali oko odredbi zakona koje su razdvojili poslodavce iz Federacije BiH i Republike Srpske po pitanju 10+10% poreza na dobit, pa smo poslije godinu dana vraćali nazad, međutim, trpjeli smo posljedice. Morate biti svjesni da takve iste posljedice treba očekivati i u ovom zakonu, i mislim da smo trebali kao osnovu uzeti federalni zakon i unaprijediti ga tako da se zaštite prava radnika na kvalitetniji način nego što je to u Federaciji, ali da onaj finansijski dio ostane identičan u Federaciji BiH i Republici Srpskoj.
Mislim da ni ovdje, mada to nije stvar samo ovog zakona, nisu riješena pitanja loših poslodavaca i mi nudimo Vladi, kao i do sada, da pomognemo koliko je god moguće, da se ta pitanja riješe i da svi poslodavci budu jednaki pred zakonom, s obzirom na to da postoje neki koji nisu u takvoj situaciji.
Po meni, važno je napomenuti i da je ovaj zakon, na neki način, neću reći važniji, ali je vrlo važan za Vladu s obzirom na situaciju u javnim preduzećima i da donošenjem ovog zakona morate razmišljati kako ćete sutra riješiti probleme u tim firmama. Znate kakva je finansijska situacija, kakvi su organizacioni problemi, itd. Siguran sam da ćete s ovakvim rješenjem imati iste probleme kao i do sada, i da ćete se jednog dana vratiti na izmjene ovog zakona.
Najmanje što ovdje možemo tražiti je da se naši amandmani koje smo dostavili svima usvoje, iako moram reći da je to značajno skraćena lista amandmana, a da smo krenuli onako kako bi trebalo, to bi bilo preko 100 amandmana. Nastojali smo da i na taj način pomognemo da se, kako-tako, dođe do nekog Zakona o radu koji je bolji nego što je bio prethodni.
Narodna skupština treba na različite načine da pomogne socijalni dijalog i da se svi zajedno uključimo, da dođemo do izmjena tog budućeg zakona i do dijaloga, kako bismo spriječili ovakve sukobe.
Na kraju bih još rekao da skupština treba, kroz ovaj zakon i sve ostale zakone, da se bavi uklanjanjem svih socijalnih pitanja koja se trenutno nalaze u preduzećima, i da se to prebaci na institucije Republike Srpske, a kroz poreska opterećenja i sve ostalo treba namiriti taj dio nedostajućih sredstava.
Hvala.